Crveni zamak iznad Fanara -velika fanariotska škola u Istanbulu-

Fanarioti

Na jednoj od najzanimljivijih lokacija na svetu, u starom gradskom jezgru Istanbula, na obali Zlatnog roga, nalazi se gradska četvrt koja se na grčkom zove Fanar, a koju Turci zovu Fener.

Od turskog osvajanja Carigrada ta četvrt je naseljena grčkim stanovništvom, a u nju je odmah posle osvajanja preseljeno sedište Vaseljenske patrijaršije, prve među jednakima u svetu pravoslavnih hrišćana. Stanovnici tog dela grada, poznati kao Fanarioti, sledećih nekoliko vekova bili su intelektualna i ekonomska elita, kako grčkog naroda, tako i celog Osmanskog carstva. Fanarioti su imali vrhunsko obrazovanje, znali su po nekoliko evropskih jezika, bili su vešti u administrativnim, trgovačkim i bankarskim  poslovima, i sve to ih je preporučivalo za uticajna mesta u osmanskoj državnoj administraciji i pravoslavnoj crkvi. Vaseljenski patrijarsi su najčešće birani iz redova uglednih fanariotskih porodica, kao i ključno diplomatsko osoblje za odnose za zapadnim velikim silama, od čega je zavisio opstanak carstva.  Kao nagradu, oni najuspešniji među njima, od sultana su dobijali pravo na trgovinske monopole i upravljanje velikim provincijama, pre svega u današnjoj Rumuniji i Moldaviji, što im je omogućilo da se enormno obogate.

Svoj veliki društveni uticaj vodeće  fanariotske porodice vrlo često su potkrepljivale, ne baš uvek utemeljeno, kontinuitetom sa vizantijskim plemićkim familijama, a dalje u prošlost, i sa tradicijom Rimskog carstva.

Plemstvo, bogatstvo, obrazovanje i politička moć – kakva kombinacija. Fanarioti su bili veoma ponosni ljudi, često i arogantni. Njihov uticaj je kulminirao u 18. veku, a kasnije je delimično opao, pod posrednim uticajem rata za grčko nacionalno oslobođenje, iako se Fanarioti u njega nisu mešali, ostavši lojalni Imperiji.

Slavna istorija Velike narodne škole

Ključni faktor u društvenom uspehu Fanariota bilo je njihovo obrazovanje, kome su pridavali veliki značaj. Ubrzo posle osvajanja Carigrada 1453. godine, mladi sultan Mehmed Osvajač je uspostavio saradnju sa onim krilom pravoslavnog sveštenstva koje je, u prethodnim kritičnim godinama, uporno odbijalo ponuđenu uniju sa katoličkom crkvom. Tako je Genadios Skolarios,  najuporniji među njima, postao novi Patrijarh, a njegov učitelj, Mateos Kamariotis preuzeo je posao obnavljanja grčkog školstva u novim okolnostima. On je već 1454. godine osnovao školu koju Grci zovu Velika narodna škola i u kojoj se sledećih nekoliko vekova školovala intelektualna elita grčkog naroda i osmanskog carstva. Za Grke je ona bila i Oksford i Kembridž.

Krajem 19. veka, kada je vekovno Carstvo već bilo u krizi od koje se neće oporaviti, bogati Fanarioti su donirali novac za izgradnju nove školske zgrade za svoju Veliku narodnu školu. Najveći donator je bio prebogati bankar Georgios Zarifis, lični prijatelj i finansijski savetnik sultana Abdulhamida. Zarifisov posao je bio da drži pod kontrolom beznadežno veliki državni dug, u čemu doduše nije uspeo, ali se baš u to vreme veliki novac slio u njegov lični džep. Deo stečenog novca Zarifis je davao u dobrotvorne svrhe, a posebno veliku sumu dao je za Veliku narodnu školu i tako je gradnja mogla da počne.

Za školu je nađena dominantna lokacija u Fanaru, na vrhu brda. Odabrani projektant, osmansko-grčki arhitekta Konstantinos Dimadis, izborom graditeljskog stila, ekstremno je naglasio značaj i dominantan  položaj objekta. To je najuočljiviji objekat u Fanaru, koji se, zapaža iz velike daljine, za razliku od Vaseljenske patrijaršije, koja se, da budemo iskreni,  iz te daljine uopšte i ne vidi.

Škola je izgrađena u periodu 1881-1883 godine od jarko crvene opeke, sa mnogo komplikovanih zanatskih, pre svega zidarskih ukrasnih detalja, sa komplikovanim oblikovanjem prozora, sa velikim spratnim visinama, pompeznim visokim ulaznim stepeništem, ulaznim vratima od bar tri i po metra, i kapijom od ukupno oko pet metara visine. Na samom vrhu objekta izdiže se prenaglašena kupola, koja je u stvari, opservatorija i u kojoj se i danas nalazi jedan starinski teleskop.

Narod je školu nazvao crveni zamak, naglašavajući tako njenu pompeznost i bizarnu sličnost sa srednjovekovnim zamkovima, neprimerenu obrazovnoj funkciji objekta i položaju u gusto naseljenoj gradskoj sredini.

Ali, budimo pošteni i stanimo u odbranu arhitekte. On je samo pratio trendove svog vremena. Upravo u to vreme, u viktorijanskoj Engleskoj, koja je u tadašnjem svetu prednjačila u svemu, a naročito u nauci i školstvu, postojao je trend izgradnje sličnih kapitalnih školskih objekata u stilu koji se u Engleskoj nazivao Gothic Revival (ili alternativno Victorian Gothic, odnosno Neo-Gothic). Isticao je arhitekta Arthur Blomfield, a njegovi školski objekti kao: Selwyn College, Cambridge iz 1882.; Royal College of Music, London iz 1882.  i Keble College, Oxford, bili su verovatna inspiracija arhitekti Dimadisu, bankaru Zarifisu i drugim donatorima.  Očigledna je bila ambicija fanariotskih porodica da njihova škola, na koju su bili  tako ponosni, bude ravnopravna sa najboljim engleskim koledžima.

Sadašnjost škole

Politička stvarnost je, međutim, bivala sve gora i gora. Grci i Turci su išli iz rata u rat, a pratila su ih proterivanja nepodobnog stanovništva. Najzad, 1923., kao kruna svega, došao je sporazum o međusobnom proterivanju (politički korektan izraz je – razmena stanovništva).  Kao rezultat tog sporazuma Grci su, u principu,  morali napustiti novoformiranu tursku republiku. Fanarioti su,kao i obično, bili iznad takve sudbine i ta obaveza za njih za nije važila.

Ali, društvene sile deluju nezavisno od vaših ličnih kvaliteta, obrazovanja i dostojanstva. Zlatna vremena fanarskih Grka su prošla, sultana više nema, a sadašnji stanovnici Istanbula jedva se sećaju nekadašnjeg velikog fanariotskog doprinosa državnoj administraciji i diplomatiji. Kad god bi se pokvarili odnosi sa Grčkom, slabo obrazovani, gnevni novi stanovnici Istanbula,  tek pridošli iz neke anadolske bespućije, usmerili bi svoj bes prema fanarskim Grcima, ponekad uz primenu nasilja i paljenja njihovih radnji.

I tako, posle nekoliko hiljada godina kontinuiranog života na ovom mestu, od čega petsto godina kao privilegovana klasa pod sultanskom vlašću, većina fanarskih Grca više nije mogla da se odbrani od „navijačke pravde“ i  morala je da napusti svoj grad i ode u Grčku.  

Fanar je danas skoro napušten. Više ima napuštenih kuća, nego onih u kojima neko živi. Naravno, drevna četvrt je time još živopisnija, ako baš hoćemo da to gledamo iz lepšeg ugla. Pogled na nizove starinskih kuća sa doksatima, prava je nagrada za onog ko ima vremena da se prošeta Fanarom. Postoji i velika verovatnoća da pritom sretne i neku filmsku ekipu koja te ulice koristi kao besplatne kulise za snimanje scena neke od popularnih turskih TV sapunica.

Fanar – grad duhova  

Škola na brdu još uvek postoji i radi po specijalnom gimnazijskom programu koji važi za škole nacionalnih manjina. Većina profesora su etnički Grci, kao i direktorica , ali đaka je malo, jedva nešto više nego profesora. U službi nastave još uvek je i opservatorija u kupoli na vrhu zgrade. Kada profesor napusti opservatoriju i ostavi đake same, oni naravno odmah spuštaju objektiv starog  teleskopa sa pogleda na planete, prema mnogo zanimljivijim prozorima Istanbula, na koje imaju divan pogled s obzirom na visinu svog položaja. Ali, kada spuste objektiv još malo niže videće prazne, napuštene kuće Fanara. Međutim, ako ga pomere malo desno, …još malo desno, prema platou ispred crkve gde su parkirani skupoceni automobili, možda će imati čast da vide  poslednje prave Fanariote, ljude nepomućenog ponosa koje tok vremena nije dotaknuo  još od vremena Mehmeda, …ili Justinijana, … ili čak Konstantina: visoko rangirane sveštenike Vaseljenske patrijaršije.