Šangajski boogie woogie -međuratna arhitektura u gradu greha-

Kosmopolitski Šangaj

Posle ponižavajućeg poraza u Opijumskom ratu, Kinesko carstvo, dotad zamrznuto u prošlosti, dobilo je novu šansu. Kineske luke su otvorene za trgovinu sa svetom, a na strateškim mestima određene su lokacije za naseljavanje stranih preduzimača, takozvane“ koncesije“, za koje će važiti posebni pravni sistem. Tako je u Šangaju, neposredno uz stari kineski grad, formirana francuska koncesija, pa severno od nje britanska, pa američka, a kad su im se pridružili Italijani, Nemci i Japanci, stvorena je kosmopolitska preduzetnička atmosfera koja je uporediva samo sa onom u Njujorku. U liberalnom okruženju, ekonomija je bujala, a uporedo s njom kocka, prostitucija i opijum o čijem se stabilnom snabdevanju savesno brinula Zelena banda, lokalna kineska mafija. Sve slobodoumne ideje ovog sveta i svi njegovi poroci, nekažnjeni i široko dostupni, pomešali su se u ovom gradu orijentalne mistike, avanture i glamura.

Taj slobodni, kosmopolitski šarm grada kulminirao je posle Velikog rata, kada su se koloniji stranaca u Šangaju  pridružili poraženi „beli“ Rusi, sa svojom visokom elitističkom kulturom, a zatim i progonjeni evropski Jevreji, sa svojim nenadmašnim preduzetničkim duhom. Posebno treba naglasiti uticaj ruskih dama iz visokog društva, koje su, tako se bar priča, uslugama u bordelima donele novi kvalitet, čak i za inače visoke šangajske standarde.

„Nijedan grad nije, niti će ikad biti kao grad Šangaj između dva rata. To je mešavina zapadnog i orijentalnog karaktera, grad snažnih kontrasta. Taj orijentalni Pariz sa svim svojim dobrom i zlom, pokazao se kao raj za avanturiste“, tako je o gradu govorio Elly Kadoorie, i sam jedan od tih avanturista, bagdadski Jevrej, koji se obogatio u međuratnom Šangaju.

U nesvetom trojstvu gradova greha te epohe (Pariz, Berlin, Šangaj), ovaj poslednji je postao nekako najizazovniji i najuzbudljiviji, jer je bio najslobodniji i najraznovrsniji.  U grad su pohrlili preduzetnici, špijuni, kockari i muzičari iz celog sveta. Lokalno kinesko stanovništvo, koje se mešalo sa strancima, rado je učilo nove veštine, dodavši svemu još i autentični šarm orijenta. Kada je jedan američki crnac otvorio prvi džez klub, Carlton caffe, i počeo da dovodi otkačene američke muzičare, njihove kineske kolege, koje tako nešto dotad nisu čuli, u početku su s mukom imitirali crne muzičare, a kasnije, kada su se malo oslobodili, dali su i svoj kreativni doprinos. Posebno se istakao kompozitor Li Jinhui, koji je samostalno stvorio pornografski „ žuti džez“, muzički pravac koji je bio veoma popularan u Šangaju.  

Ta specifična urbana atmosfera  je cvetala sve do japanske invazije 1938., posle čega se jedva održavala, a tačka na nju je stavljena kada su Maovi komunisti osvojili grad 1949. Stranci su pobegli, a kineski intelektualci su se zavukli u mišju rupu, pokušavajući da spasu živu glavu. Najteži trenuci za njih došli su u vreme kulturne revolucije, kada je mrak progutao mnoge od njih, pa i „žutog džezera“ Li Jinhui-ja. Ipak još je bilo onih koji su, u dubokoj tajnosti, između svoja četiri zida, slušali boogie-woogie, džez ili bolero sa starih, pucketavih gramofonskih ploča i tiho psovali na francuskom.

A kada se sve to završilo, još uvek je bilo dovoljno preživelih, koji su, malo-pomalo, u novim okolnostima, duh predratnog Šangaja, opet izvukli na svetlo dana. 

Međuratna arhitektura

U atmosferi međuratnog Šangaja, gradilo se obilato i arhitekte su bile na ceni. Dok se u kineskom delu grada gradilo na tradicionalni orijentalni način sa karakterističnim konkavnim krovovima, u stranim koncesijama se cenila prvenstveno zapadna arhitektura, u kojoj se orijentalnost pojavljivala samo mestimično kao prateći eklekticistički element. Nicali su objekti koji podsećaju na najlepše evropske gradove, sve jedan do drugog  neo-romanski, neo-gotički, neo-renesansni i neo-barokni,… a kasnije je preovladao art deco. Posebno veliki uticaj na međuratne šangajske graditelje imao je grad Njujork, čiji su oblakoderi ostali trajna opsesija građana Šangaja.

Ekonomski uspešan grad, generalno se širio u pravcu zapada, pre svega uz glavnu ulicu Nanjing road,  a u međuratnom periodu, zlatnom dobu Šangaja, najaktuelnija je bila okolina budističkog hrama Jang´an, koja je zbog visokih cena zemljišta bila dostupna samo eliti. Taj deo grada, Jang´an distict , u kome su najbogatiji strani i kineski kapitalisti izgradili svoje domove, tako je postao najotmeniji deo grada u kome danas ponovo, prodavnice Burberry-ja, Gucci-ja, Rolex-a i Maserati-ja vrebaju nove kineske bogataše.

Dok je većina običnog naroda u živela u šikumenima – specifičnim šangajskim kućama u nizu, elita je u Jang´an district-u gradila svoje velike zapadnjačke rezidencije sa vrtovima i klubove za otmene i nesputane noćne zabave.

Za projektovanje su u početku angažovani isključivo arhitekti iz Evrope, a kasnije je uz njih izrasla nova generacija kineskih arhitekata, koja se, više na primerima na licu mesta, nego u školskoj klupi, učila zapadnoj arhitekturi.

U međuratnom periodu, najuspešniji arhitekta u Šangaju bio je slovačko-mađarski izbeglica Laslo Hudec i on do današnjeg dana u tom gradu ima neprikosnoveni status „slavnog mađarskog arhitekte“. S obzirom da je ceo radni vek proveo u Šangaju, nisam siguran da li stručna javnost  u Slovačkoj i Mađarskoj uopšte zna za njega, ali za konačno vrednovanje te činjenice treba imati u vidu da je Šangaj otprilike duplo veći od Mađarske i Slovačke zajedno, a o razlici u stepenu urbanizacije da i ne govorimo. Zamislite, g. Hudec je govorio devet evropskih jezika, ali ne i kineski, što nam upotpunjuje sliku o svakodnevnom životu u tom kosmopolitskom megalopolisu.

Naravno, u gradu u kome je sve dozvoljeno, ni arhitektura nije bila uštogljena. Omiljeni su bili španski, italijanski, engleski, antički i islamski motivi, i to najbolje pomešani, uz nešto kineskih ukrasa.

Privatna kuća švedskog brodarskog magnata Erica Mollera, koja odaje utisak evropskog srednjovekovnog dvorca, izgrađena je u stilu koji Kinezi nazivaju norveškim. Po legendi, Mollerova ćerka zaspala je posle čitanja Andersenovih bajki i u snu ugledala čarobni dvorac u kome bi želela da živi. Probudila se i brzo, dok slika ne iščezne, skicirala taj dvorac, a brižni tata je našao arhitektu koji je san pretvorio u stvarnost. Vila je kasnije bila veoma popularna među vlastodršcima u Šangaju za ne baš bajkovite potrebe, pa je bila sedište Čang Kaj Šekove obaveštajne službe, pa sedište organizacije mladih gnevnih komunista, pa istražni zatvor za osumnjičene za korupciju. Kada sve to znamo, treba da smo zahvalni Moller-ovoj ćerki što je, mnogo kasnije, pomalo nevoljno, demantovala legendu o inspiraciji iz sna. Ta vila je danas hotel, što je sasvim primereno s obzirom da ima preko 100 soba, u kojima su se svojevremeno baškarili mnogobrojni kućni ljubimci g.Mollera.

Šangaj 2014, Moller Villa i u pozadini stambena zgrada koja je oponaša

Kasnije kada je uz tu vilu građena stambena zgrada, kineski arhitekta koji ju je projektovao, imao je u vidu blizinu značajnog objekta i znao je da to treba da ima neki uticaj na njegovu zgradu. Ne znajući šta da radi, odlučio je da napravi stilizovane kule koje pariraju onima na Moller-ovoj vili i uspeo samo da napravi vizuelnu zbrku. Ali, to je Šangaj. Kada se jednom pojavi takva nesigurnost, možemo je nazvati greškom, ali ako se ona pojavljuje više puta, onda kažemo da je to doprinos živopisnosti grada.

Jednu drugu, obližnju vilu, prati druga legenda. Bogati industrijalac Liu Jisheng, bio je, kažu, beskrajno zaljubljen u svoju ženu, i odlučio je da joj za njen 40-ti rođendan pokloni vrt uz njihovu inače uzorno lepu klasicističku vilu, delo Lasla Hudeca. Za projekat vrta je, naravno, opet angažovan Hudec, koji je bio tako dirnut njihovom ljubavlju, da ga je to podsetilo na klasičnu antičku priču o Psihi i Kupidonu. Štaviše,  g. Hudec je u Italiji naručio statuu Psihe, i kao svoj lični poklon bračnom paru Liu postavio ga na fontanu u vrtu. Priča o „antičkoj inspiraciji“ deluje prilično naivno nama Evropljanima, ali Kinezi odaju utisak da u nju iskreno veruju. Inače, lako se vidi da je Hudec osnovne motive za projekat vrta preuzeo sa slike „The Bath of Psyche“  klasicističkog engleskog slikara Frederick-a Leighton-a. Objekat je danas sedište Udruženja književnika, a statua Psihe je još uvek tamo, pošto je za vreme kulturne revolucije bila sklonjena „na nepoznato sigurno mesto“ i tako spasena od skoro sigurnog uništenja.

Nešto dalje, na jednoj raskrsnici uz Nanjing Road, opet nailazimo na jednu tipičnu arhitektonsku  nesigurnost. Sa jedne strane raskrsnice se nalazi stambena zgrada Denis apartmani  iz 1928., koju je projektovao Eric Cumine, mladi šangajski arhitekta škotskog porekla, tek pridošao sa studija u Engleskoj. To je osmospratnica od fasadne opeke, zaobljena u osnovi, školski primer art deco-a, sa kubističkim ukrasima na fasadi i šarmantnim rešenjem za uvučeno potkrovlje. Nekoliko godina kasnije, sa druge strane raskrsnice, gradi se drugi stambeni objekat, Yates apartmani  na vrlo nezgodnoj maloj parceli, i arhitekte H.S.Luke i Wu Jingqi se, poštujući okolinu, takođe odlučuju za zakrivljenu zgradu od fasadne opeke, ali ne znajući koliko ima, a koliko nema smisla oponašati susedni objekat, odriču se, za svaki slučaj, skoro svih ukrasa, i najveći deo prvobitnog šarma je iščezao.

Dva najučljivija objekta u gradu bila su „Park Hotel Shanghai“ i klupska kuća Šangajskog konjičkog kluba, oba iz 1934. godine, postavljena praktično jedan preko puta drugog.

Park Hotel, najpoznatije delo Lasla Hudeca, oličenje je zrelog art deco-a, i dugo je bio najviša zgrada u Aziji, a najviša šangajska zgrada sve do 1980-ih. Ipak, moramo reći da je u arhitektonskom smislu, objekat projektovan pod jakim uticajem zgrade American Radiator Building iz centra Menhetna, koja, ako je za utehu, ni sama nije arhitektonski originalna, nego se bazira na projektu jednog neizvedenog objekta u Čikagu. Tako se i Hudec pridružio šangajskoj opsesiji Njujorkom, koja je kasnije dovela dotle da se na jednom od novijih oblakodera nalazi doslovno iskopirana poznata  art deco piramida sa Chrysler Building-a,  samo zato što ima tipično njujorški izgled.

Clubhouse Shanghai Race Club, Spence & Robinson Ltd, 1934.      Laszlo Hudec, Park Hotel Shanghai, 1934.

Jedna od omiljenih zabava stranaca u gradu bile su konjičke trke, koje su ujedno bile i jedan od najprofitabilnijih biznisa. Hipodrom se nalazio u samom centru internacionalnog naselja, tamo gde je zemljište bilo najskuplje, na mestu današnjeg Narodnog parka. Za potrebe kluba 1934. je izgrađena veličanstvena neoklasicistička klupska kuća od deset spratova, dužine oko 100 metara, koju je nemoguće bilo prikazati jednom fotografijom. Za izradu projekta angažovana je arhitektonska firma Spence & Robinson Ltd, osnovana u Šangaju 1904., koja i danas deluje na Dalekom istoku iz svog novog sedišta u Hongkongu.

Neki od najbogatijih stanovnika grada bili su ne samo vlasnici ergela, nego i sami vrsni džokeji, a najljući suparnici na trkačkoj stazi su već pomenuti u ovom tekstu, mada u drugom kontekstu. Bili su to arhitekta Eric Cumine, projektant Denis apartmana  i brodarski magnat Eric Moller, vlasnik one „norveške“ vile sa preko 100 soba.